Jedini pravoslavni običaji na sahranama: Pazi da ne zgrešiš, jer OVO crkva ne priznaje

Kako održati parastos, koji spomenici su prikladni i šta je najvažnije za duše naših dragih umrlih…

Kršćanska dužnost nalaže da se svojih pokojnika sjećamo u molitvama, da se molimo Bogu za pokoj njihovih duša, palimo svijeće za njih, održavamo parastose i spomen-obilježja, postavljamo im spomenike kao oznake na njihovim grobovima i čuvamo njihove grobove u uredno i pristojno stanje.

Sve je to u okviru crkvenog kanona. Čini se da nijedan narod nema tako nemaran odnos prema grobovima svojih rođaka kao Srbi. S jedne strane, taj nemar je apsolutno zanemarivanje grobnih mjesta, što uključuje njihovo neobilježavanje i neodržavanje.

S druge strane, u nekim delovima Srbije to ide u drugu krajnost. Skupi spomenici, kapele novokomponovane arhitekture, koje više liče na vikendice sa svime što ima u domu – frižiderima, televizorima, krevetima… To je ružan običaj.

spomenik treba da bude skroman sa hrišćanskim simbolom u obliku krsta. Mnogo je važnije molitveno se sjećati naših umrlih i činiti dobra djela za pokoj njihovih duša pomažući siromašnima, darivanjem crkvama, bolnicama, domovima za nezbrinutu djecu i drugim humanitarnim ustanovama.

Što se tiče stava crkve u vezi sa sahranom i sahranom pokojnika, za crkvu je najvažnije žito, vino i sam čin sahrane.

Dženaza je molitva kojom se sveštenik moli za pokoj duše umrlog i za oproštenje njegovih grijeha koje je počinio kao čovjek u svom životu. Važni su i spomen-obilježja koja se prave od kuće do groblja, jer je spomen-obilježje i molitva.

Međutim, u nekim delovima Srbije sa sahranom se vezuju mnogi nepotrebni i štetni običaji, koji su često u suprotnosti sa učenjem crkve.

Takve običaje u narodu je teško promijeniti, pogotovo one koji su postojali vekovima, ali u novije vreme su uvedeni novi običaji koji se lako mogu promeniti.

Jedna od njih je kupovina vijenaca za sahranu, zatim poklanjanje raznih poklona svima koji prisustvuju dženazi. I jedno i drugo zahtijeva velike izdatke, a potpuno je suvišno. Bilo bi mnogo bolje da novac za kupovinu vijenaca date domaćinu ili toj kući, što bi dobro došlo za pokrivanje troškova sahrane.

Takođe je bio običaj da se za sahrane sprema velika i obilna hrana i piće, pa se dešava da, kada gosti jedu i piju, sahrana preraste u gozbu, a učesnici u pijanom stanju počnu da se ponašaju nedolično i nedolično. To je neprihvatljiv grijeh prema pokojniku i njegovoj rodbini.

Protiv ovakvih pojava treba da se bore svi ozbiljni i pobožni ljudi u srpskom narodu. Pomenućemo i običaj u nekim delovima Srbije, kada ljudi dolaze sa groblja, da čekaju u dvorištu gde svi peru ruke, uzimaju ugalj iz uglja, pa ga premeštaju u ruke i bacaju preko sebe.

Ovo je ostalo iz vremena kada su u Srbiji harale zarazne bolesti i na taj način se vršila dezinfekcija po nalogu civilnih vlasti. Danas to nije obavezno. Dobro je samo pripremiti vodu i peškir ako nema slavine ili kupatila da ljudi peru ruke, što je osnova higijene.

Za četrdesetodnevnu komemoraciju vezuju se i brojni običaji, među kojima je i klanje “dušne brave”. Ne pripada crkvenim i vjerskim običajima. Pod tim običajima jedini cilj klanja se može podvesti i opravdati da se nahrani sirotinja, kao dobro djelo za pokoj duše pokojnika. Sve ostalo su čisti paganski, necrkveni običaji vezani za žrtvovanje.

Nakon šest mjeseci ili godinu dana mogu se klanjati i molitve ili parastosi za pokojnike. Zatim se, kao i četrdesetog dana, sprema žito koje osvećuje sveštenik, izlazi se na groblje, pale se svijeće i kadi se grob. Zadušnice se mogu održavati češće, a ni gozbe u tim prilikama nisu crkveni običaji.

Izvor: Kurir.Stil